Jednog dana je došla do mene sva
uplakana.
-
Šta
se desilo? – nervozno sam je upitao.
-
Posvadjala
sam se sa njim! Gotovo je. Ispao je kreten! – besnela je.
Samo sam je pogledao i rekao joj da sedne. Onda sam seo ispred nje, uzeo
je za ruke i zagledao se u te uplakane oči. O Bože, i tako uplakana, bila je
prelepa!
-
Zašto ste se posvadjali? – tiho sam je upitao.
Počela je priču. Smirenije je
pričala, bez zamuckivanja i plakanja. Gledao sam je. Po njenoj priči, on je bio
za sve kriv i sve je uništio, ali kad sam malo bolje razmislio, bilo je tu
obostrane krivice. To sam joj i rekao.
-
Ma šta ti znaš?! – besno je viknula.
-
OK, možda grešim, ali tako mi se čini. Razmisli
malo. – smireno sam joj odgovorio.
Pogledala me je.
-
Možda si i u pravu. – smirila se.
-
Da li ga voliš?
-
Naravno! Kakvo
je to pitanje?!
I kako sad ja da joj kažem da je
volim i da joj kažem da raskine?!
-
U redu onda, otiđi kod njega i lepo
popričaj sa njim. Nemoj da odmah besniš i da budeš toliko tvrdoglava, kako
umeš.
-
Ja nisam tvrdoglava. – tiho je rekla kroz
osmeh.
-
Naravno. – nasmejao sam se.
-
Da idem odmah? – ozbiljno me je upitala.
-
Da. Nemoj ga sad izbegavati.
Ustala je, obukla se i krenula.
-
Hvala ti. – rekla mi je na vratima. – Čujemo
se sutra.
-
Naravno. Znaš da mi je uvek upaljen mobilni. –
nasmešio sam se.
Otišla je.
Okrenuo sam se prema ormanu. U ćošku
pored, stajao je stari prašnjavi kofer. Izvukao sam ga na sredinu sobe i
očistio prašinu.
*
Sutradan mi je zazvonio mobilni.
-
Halo?
-
Hej, ja sam. – čuo se poznati ženski glas. –
Samo sam htela da ti javim da je sve prošlo dobro, pomirili smo se. Šta ti
radiš?
-
Ma ništa, malo slušam muziku.
-
OK. Moram da idem, samo sam htela da ti javim
kako je prošlo. Čujemo se.
Spustio sam slušalicu. Iz
razmišljanja me je prenula neka devojka.
-
Gospodine, da li se ukrcavate?
Pogledao
sam u avionsku kartu u rukama – London. Nije loše za promenu.
-
Da, ukrcavam se. – nasmešio sam joj se.
-
Vašu kartu,
molim.
