Sneg. Bele
pahulje polako počinju da padaju na ovaj predivni grad, koji iz časa u čas
dobija pravu novogodišnju notu. Lica ljudi ,koji su se u tom trenutku našli
napolju, izgledaju začuđeno i zbunjeno. Toga dana su na svim radijima i tv stanicama
najavljivali sneg za uveče, ali niko izgleda nije verovao u to.
Deca počinju da trče i da se raduju.
Majke viču za njima da paze da ne zapnu negde i ne padnu. Ali, deca kao
deca... Obraduju se svaki put kada vide sneg.
Nameštam šal i
zavlačim ruke malo dublje u džepove. Na trenutak je svet zastao posmatrajući
ovu divnu priliku. Odjednom svi se polako vraćaju svojim pređašnjim radnjama,
ali samo deca nastavljaju da se i dalje raduju snegu.
Nastavljam
svojim putem. Ulazim u ulicu koju tako dobro znam. Na kolima, koja su parkirana
duž ulice, počinje da se hvata beli pokrivač. Stajem ispred poznatog ulaza.
Zvonim na interfon i čekam. Sa druge strane, javlja se meni dobro poznat glas.
-
Ja sam.
-
Dobro. Ulazi. – odgovara.
Penjem se na
poslednji sprat i kucam na vrata. Otvara mi najlepsa devojka koju sam video.
Iako smo već neko vreme zajedno, sama njena pojava me i dalje ostavlja bez
daha.
Gleda me, a
lice joj menja izraz od odusevljenja do iznenađenja kada je ugledala poneku
pahulju koja je prkosila toploti.
-
Nemoj mi reći da napolju pada sneg! – pita me
sasvim ozbiljno.
-
Upravo je počeo! – nasmejao sam se.
Gledala me je
jedan trenutak bez reči, a onda se nasmejala:
-
Ništa
od našeg filma večeras! Ulazi dok se spremim, a onda idemo napolje!
Za „kratko“
vreme koliko joj je trebalo da se spremi, dočekalo nas je još veće iznenađenje
napolju.
Sneg je
napadao dovoljno, da bi se deca mogla sankati. Radovala se kao neko dete koje
prvi put vidi sneg. Krenula ja samouvereno niz stazu i opasno počela da gubi
ravnotežu i pada. Potrčao sam za njom, da je uhvatim, ali takođe sam izgubio
ravnotežu, tako da smo oboje pali.
Uprkos bolu
koji smo zaradili, smejali smo se kao blesavi. Nekako smo uspeli da ustanemo i
nastavili smo opreznije.
Na trgu je
bilo malo manje ljudi. Radnici su i dalje pokušavali da nameste ukrasna svetla,
deca su trčala i grudvala se, majke su vikale na njih da paze, a nas dvoje smo
šetali zagrljeni. U jednom trenutku sam zastao i sagnuo se, dok je ona
nastavila ne obazirući se na mene. Zgrabio sam sneg, napravio grudvu i pogodio
je. Ukočeno se okrenula i pogledala me. Videvši da se smejem, zgrabila je sneg,
pogledala me pravo u oči i zlobno se nasmešila.
-
Sad ćeš da vidiš kako se grudva! – rekla, je dok
je oblikovala grudvu.
Bacila je i
pogodila me pravo u facu! Sneg se rasprsio po mom licu. Jauknuo sam hvatajući
se za nos, praveći se da me je jako pogodila. Pritrčala mi je vidno
prestravljena.
-
Izvini! – počela je da se izvinjava. – nisam
mislila da ću te pogoditi u facu!
Ali kada je
videla da se smejem, zveknula me je u ruku.
-
Majmune! – nadurila se. – pomislila sam da sam
te stvarno udarila!
Krenuo sam da
je poljubim, medjutim, dobio sam novu količinu snega u lice. Izgleda da joj je
bilo ostalo malo u rukama. Iskobeljala mi se iz ruku i krenula opet da pravi grudve.
Deca su joj,
videvši kako pravi grudve, pritčala u pomoć. Krenuli su svi da me gađaju.
-
Nije fer! Sad su svi na tvojoj strani! – vikao
sam prema njoj, dok sam rukama pokušavao da se odbranim od najezde grudvi.
-
Znaju deca na čijoj strani treba da budu! –
smejala se.
Deca su sad
počela da se grudvaju medjusobno, a ona je stajala zadihana i nasmejana. Prišao
sam joj i lagano je zagrlio oko struka. Promrzli nosevi su nam se skoro
dodirivali.
-
Nemoj da slučajno, opet dobijem sneg u facu. –
tiho sam izgovorio.
Ona je
prošaputala dve reči, koje u životu najviše znače:
-
Volim te.
Nosevi su nam
se dodirnuli i poljubio sam je, dok su oko nas letele grudve, a pahulje i dalje
nesmetano padale.
