Ona je trčala za vozom uzvikujući „Tata volim te!“
i mašući prema vozu. Otac joj je odmahivao sa prozora kupea, sve dok voz nije
zašao za krivinu i nestao sa vidika. Tada joj je prišla majka, uhvatila je za
ruku i povela prema izlazu.
- Mama, kada se tata vraća? – upitala ju je
ozbiljno.
- Uskoro mila. Brzo će to proći. –
odgovorila joj je mama smireno.
- Hoće stići do mog rodjendanda?
- Naravno. I doneće ti jedan veliki poklon.
Devojčica se nasmejala i počela da poskakuje.
Voleo sam da dolazim na železničku stanicu i
posmatram ljude kakko dolaze i odlaze. Kako se sastaju i rastaju. Razne emocije
se smenjuju. Jednom davno sam stajao na ovom istom peronu, samo što je tada bio
prazan. Bio sam zakasnio i ovaj voz je već bio otišao, a sa njim i osoba koju
sam jako voleo. Posle toga sam svake nedelje dolazio na peron i uvek stizao na
vreme. Danas, posle četiri godine došao sam da sačekam da se taj voz vrati.
Kroz glavu su počele da mi prolaze slike dogadjaja i sećanja koja sam imao na
nju. Kao i mnogo puta do sada. Kroz misli mi je, po ko zna koji put, prošao taj
dan kada sam zakasnio. Da samo nije bio onaj sudar, stigao bih na vreme.
Iz misli me je prenuo zvuk voza. Čuo sam ga i pre
nego što sam ga video. Malo jače sam stegnuo cvet koji sam držao u znojavim
rukama. Voz je polako ušao u stanicu i stao na peron. Stvorila se gužva oko
voza. Ostao sam malo po strani. Iz voza je počela masa da izlazi.
A onda sam video nju kako izlazi iz vagona i gleda
po masi, kao da nekoga traži. Na licu joj se pojavio veliki osmeh kada me je
ugledala. Dotrčala je do mene i zagrlila me. Mislio sam da ću se od siline
zagrljaja sručiti na zemlju.
- Jako si mi nedostajao! – šapnula mi je na
uvo.
- I ti si meni. – jače sam je zagrlio.
Pustio sam je i pogledao. I dalje je bila lepa i
ni malo se nije promenila.
- Je l’ taj cvet za mene ili čekaš još
nekoga? – upitala me je nasmejano.
- Za tebe je. – pružio sam joj ružu.
- Hvala ti. – rekla je, a onda me poljubila.
Uzeo sam njen kofer u jednu ruku, a nju zagrlio
drugom i tako smo krenuli prema izlazu. Kada smo prošli pored železničara
upitao me je:
- Je l’ to znači da te više nećemo viđati
ovde?
Samo sam se nasmejao i jače je zagrlio.
